kod.natee

20.05.2017., subota

Vox populi, vox Dei. – „Glas naroda, glas Boga“

Proteže mi se ova misao po glavni nakon svih ovih svakodnevnih povika – „Za mene, za mene - samo meni!“ Razočaranje je neizbježno. Hod za Koga? Za život? Odavno ovo nema veze sa životom. Ne možemo više podnijeti nutarnji gnjev, ogorčenost. NISU se još ni utišali zvukovi granata i urlici majki za izgubljenom djecom. Dovoljna je bila jedna granata da nam nestane generacija, nema ni momaka iz susjednog sela – za njima se NISU vijorili svatovski barjaci, NISU mirisali majske ruže prije nego li bi ih kradom ubrali svojoj dragani – već posljednjeg čega se sjećaju je barut i zvuk granate. Čujete li taj jauk? Svjedočanstva zavjetovana krvlju nevinih NISU bila dovoljna obveza jednom Narodu da bude uzorit? NISU hapsili one iz Savske. Danas Žene JESU. Hoće li me slijedeći put dočekati brat na drugoj strani? Nitko od Nas ne želi Natrag. Ne želimo spore transformacije uvjetovane uhljebskim upravljanjem koje su nas dovele ruba. Obmana je u tijeku – a Grabežljivci u svom Jatu. Ukrali su nam i mladost i snove. Trujete nas i dalje. One koje su prodali Narod - niste Razapeli? A Žene bi na Lomaču? „E moj narode“- pjevajte, samo pjevajte... Meni se palče. Rosa Luxemborg je rekla: "Sloboda je uvijek sloboda drugačijeg mišljenja." Smijemo li Misliti? Koga da pitam? Sjetim se i onih koji su izgarali od želje da imaju svoju domovinu, i oni su 71. bili zatvarani. Šta bi rekli da danas njihove Kćeri ne smiju izraziti stav u Njihovoj domovini? Kamo su nas to Odveli? Rasipamo se po Svijetu. Popravka nema – jer stup srama NIJE sretno rješenje. Ovi se NE stide. Hodaju prema svojim Ciljevima. A tamo….tamo negdje ...u njihovom raskošnom svijetu....NEMA mjesta za našu već Rođenu djecu. Rezervirana su. ZA Odabrane. Bože, zar zaista progovaraš kroz njih? Ili ti je dovoljan šapat, nas malih i nemoćnih?

- 15:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.08.2016., nedjelja

Prosijaci ljubavi

Sigurno ste čuli kako postoji jedna Klupa… Ona se smjestila baš negdje na pola puta… Prazna je. Postoji klupa gdje se razmjenjuju nježnosti. Ona je morala postojati Negdje u vašim životima… Svatko je zaslužio bar jednom osjetiti neudobni naslon gdje nije mogao ugurati bar jednu nogu sa strane...nadam se da vidite sliku…rastuži me pomisao da netko ne može odvrtiti film prohujale mladosti… Film u kojem je On glavni glumac. Od toliko uloga, zaslužujemo barem jednu Hollywood-sku…. Moja klupa…prazna, ispred škatulja…sakupljam milostinju… Molim ga za ljubav…daj mi mrvice sa svoga stola. Ne čuje moje vapaje, njegove uši su na frekvencijama koje ne podržavaju moja stanja… Ooo zar je moguće da strast i ljubav ne idu skupa…ne želim jedno bez drugoga. Opet je sve prazno. U daljini čujem tračnice. Noćni tramvaj prolazi. Vozi umorne putnike…bili su negdje vani. I Oni su Prosili. Lakše mi je kad vidim kako nas je više. Dajte jednu stanicu Odmora. Razmijeniti ćemo iskustva…možda poslije bude lakše… Ono, kada nekome kažete tko vas čuje, razumije…ima li netko treće Oko, i Uho za slušanje bola… Mrzim slova. Sve odaju. Izdajice. Klupe. Kolodvori. Čekanja. Samoća. Koja riječ može zamijeniti toliko bola odjednom...možda sama gospodarica Ljubav… Naručila sam bijelog Goluba. Ljepotana. Nek` joj se posere na klupu. Na snove. Mene nek` ne traži više...

- 23:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.06.2016., ponedjeljak

I led se prospe pred žetvu…

Nekako se čovjek ne može ne zapitati gledajući vijesti iz Slavonije što nam se to događa? Opet je nevrijeme poharalo. Jedno u nizu ove godine…mladi se iselili, stari polako umiru, sela nestaju…a kada sve utiša - vraćaju se stihovi požeških tamburaša - `Umireš li Slavonijo moja`... Tugujemo promatrajući iz daljine jer mi smo ti koji smo prvi otišli. Gledamo prizore poplavljenih njiva, srušenih stabala i leda koji se prosuo` taman pred žetvu. Ako su ambari prazni – nastupa, opet, jedna od gladnih godina. Ne tako davno, prije nekih tridesetak godina – sjećamo se - bogate žitnice koja je hranila pola Europe. Danas ne možemo prehraniti niti svoj narod. Gladni bježe. Svijet je jedina nada. Život bez doma i domovine. Zar to nije sudbina tek prokletih naroda? Negdje sam na fb pročitala dobar dijalog oca i sina gdje dijete pita tatu što treba prodati da vozi dobra kola, ima kuće i lijepe žene, a otac odgovara : -`Domovinu, sine.` Da li je to kletva? Ili sudbina? Simbolike je i odveć, ovih dana nam je pala vlada, izgubila repka, englezi po svome…ljudi posustaju. Nesigurna vremena u kombinaciji sa lošim temeljima – lakše vjetar odnosi krovove sa glave. Vjetrovi su i prije puhali, reći će mnogi, ali najčešći su bili Oni sa Istoka i Oni sa Zapada – činjenica je - kako je taj Zapad bio jako daleko, a Bliski Istok i ratovi još dalje. Nadzirali smo ih sa svojih porabl ekrana i nisu se približavali. Kako sada znati kada će pokucati i na naša vrata? Danas je bila opet još jedna oluja i led se prosuo` pred žetvu… Hoćemo li ikada dočekati plod svoga rada? Možda smo sve – jednostavno - krivo posijali…

- 18:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #

13.06.2016., ponedjeljak

Tude je domovina - igra se igra

Sreća što je nogomet top tema pa eto prilike da zaboravimo na unutarnje sukobe, krizu, siromaštvo i političko neslaganje. Par dana veselja. Mi nismo nikada na jednoj strani već smo uvijek protiv nekoga. Takav narod, nakrivo nasađen. Ali kada kad je lopta u nogama, šansa za gol, svi stisnemo ruke u niskom startu čekamo ono: gooolll. Zastanite na trenutak između skoka i uzvika…čutite li…čežnju, miris pokošenog snijega, dječji smijeh, razigrane ulice netom nakon kiše, zvuk svjetionika kada brod uplovljava u luku…slike slatke čežnje prožimaju naše biće…i uzvik iz njedara - na istoj frekvenciji povezani sa milion ljudi… Zgoditak donosi neočekivanu radost. Ubrzo ju zamjenjuje strepnja…više ne uživamo u igri…nego samo očekujem kraj - bojimo se smrti. Strah. Stalno trčimo…tko se više sjeća svoje prve lopte, tenisica za sve prilike - danas je potrošnja bitna. Što više to bolje. Dodavanja lijevih i desnih, bočni slažu svoje priče... Statusa, putovanja, slika previše…a premalo istine. Zato gledamo tekme -…osjećaj pred…i osjećaj iza. Ne mogu podcijeniti niti jedan, ali znam da bih radije još jedan onaj koji oduzima dah…I nek` nam domovina opet ponosno diše!

- 21:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.03.2015., nedjelja

Međunarodni dan žena

Na današnji dan dobiti ćemo čestitke. Prve, uglavnom, stižu od osviještenih žena koje promiču određene ideje. Pričati će se mnogo o ženama kroz povijest i društvo. Biti će i šaljivih komentara i šovinističkih izjava. Ni danas im ne daju mira. Zatrpana razmišljanjima o položaju žena u društvu…krećem od priče postanaka… Stvorena iz rebra u blizini srca, često tumačena, kao manje važno pozicionirana u odnosu na muškarca, iako, na taj način, štiteći njegov život zauzima važno mjesto u Poretku. Dovoljna mi je ova rečenica kako bih istaknula važnost žena kao i oklop muškarca kojim ju stavlja pod svoje okrilje. Možda stoljeća i protekla vremena, kada su pripadnice nježnijeg spola ginući za ideje o slobodi,…donijele nove spoznaje o položaju žena, poneka povijesna obveza, proteže se i kroz sadašnjost kao prateća pojava ravnopravnosti. Niti jedna nije u potpunosti sigurna da li su na ispravnom putu u pravcu razmišljanja i o položaju žena u društvu. Feminizam da ili ne? Trpjeti i šutjeti ili vrištati? Hodala sam tako unaokolo, zamišljajući sebe kako stojim na proplanku … Vjetar tako jako puše te ga ne mogu obuzdati. Šiba me sve više. Osjećaj bure vrti se kroz kosu, koja vijori umjesto zastave na Vrhu…želja za Slobodom, trese me… Zašto se uvijek bunim…ne podnoseći okvire ni granice…češće bježim nego li se, uistinu, borim. U mojoj prirodi nije Ratnica već žena puna ljubavi (ispravno bi se reklo Ljubavnica, ali odmah krivi kontekst poprima) i blagosti prerušena u Lavicu koja štiteći svoje mladunče hoda naga (čit. nezaštićena) po svijetu. Kamenovali su me, ranjavali…krvarila sam, ostavljajući im mrlje koje ih obvezuju. Obezvrijeđivali znanje, obrazovanje, rad...preniskim udarcima. Iste Fore pale i dalje. Obučena i spremna stojim. I sutra je nova bitka. Vidite, priča od vjetra i proplanka, dovela me do Ratova, Zabluda, Zamki…nema podjela, sve je Obmana. Moj. Tvoj. Njegova. Ničija. Muška. Ženska. Samo je jedna Strana… Ona kada licem okrenuta prema Suncu ugledam slijedeće jutro i vidim voljeno mi biće. Željni ljubavi. Darujmo se pažnjom, osmjehom. Karanfilom. Dan žena je. Žene sa dodijeljenim ulogama koračaju iskrivljenim osmijesima i prikrivenim suzama. One u prvim redovima najviše boli. One koje sjede doma, pekući kolače, lažu se i dalje…svaka za sebe… Ne želeći ni jednu vrijeđati jer i sama pečem svoju priču. Možda je na kraju i pregorena. Opet, sve je stvar Ukusa. Današnji dan me uči poštovanju, gledam TV lica, neka tako pametno pripovijedaju i smješkaju se…sutra na poslu, ulici okrenu glavu kolegama, prolaznicima...nevidljivima. Suština je kakrakterna, ne spolna - "Žene su kučke. Muškarci pizde". Žive oboje u bolesnom svijetu prateći krive obrasce postajući lošiji ljudi. Trebala bih ženama nešto pametno reći. Pričati im o putu koji smo odabrale, od obrazovanja, poslova, obitelji, majčinstva, hendlanja svega skupa, brizi o tijelu, dlakama, zdravlju, izgledu 50-godišnjakinje sa tijelom od 30 za tipa koji bi tek brljavi po njima. Sorry žene, nemam snage za parole tipa poštujete sebe, volite se više…kasno je za brbljanje i stilske vježbe. Niti feminizam mi nije jača strana. Topli zagrljaj vrijedi više. Odavno smo preumorne za bajke. Samo se, još, nadam, kako ću na kraju moći zbog jednog nježnog cvijeta koji se probijao uz prteni put kamenjara…reći: - Vrijedilo je i Hvala ti što sam Žena. Sve ostalo je teže u Njenom tijelu. Sretan vam Dan žena moje luđakinje i patnice, žene sretno vam bilo… Dečki, volite ih puno više. Oznake: položaj žena u društvu

- 16:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

28.10.2014., utorak

Jesen u meni

26.10.2014., nedjelja

Jazavac u Kerempuhu

Subota navečer. Vrijeme je za kazalište. I inače sam fan dobrih live izvedbi. Gledam ih na dnevnoj bazi, gledam ih jutrom, a uvečer mi više i nisu toliko šaljivi. Često se smijem do suza. Plačem. Ove godine se obilježava 50 godina Kermpuha, kultnog satiričkog kazališta. Jazavca nekada. Povodom obljetnice prikazuje se kazališna predstava pod nazivom `Jazavac u Kerempuhu`. Vratio se Baja. Željela sam ju pogledati, ali igra prek` tjedna pa se odlučih za `Hamleta u selu Mrduša donja`. Dolazim na blagajnu i teta kaže – znate li kako je umjesto Hamleta - Jazavac? Već sam se navikla kako mi se čudnim putevima ostvaruju poneke želje. Samo, krivo ih formuliram ili neke prejako želim, pa se jedne ostvaruju, a druge, isto, samo nešto sporije. Strpljivost nije baš moja jaka strana. Za želje kažu – pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti. A za one jake – otpusti ih. Tek kad pustiš, evo ih. Često - prekasno. Follow your facking dreams. Zanimljiva mi je usporedba Jazavca i Vidre, ovaj mijenjao ime, izgubio curu, došao joj neki Kerempuh, a Vidra ostala u Draškovićevoj. Sama. Jazavca, nedužnu životinju, proglasili Srbinom vezujući ga uz Petra Kočića i njegovog `Jazavca pred sudom`. U to vrijeme, ranih devedesetih, temelje ove države smo udarali mijenjanjem naziva ulica, škola, institucija, nogometnih klubova, tako da se vješto u predstavi provlači promjena imena Dinamo u Croatia. Možda su tada gradske skupštine trebale postaviti `zdrave` osnove suvremene države koje su obećavali Svi, a mi, naivci, vjerovali. Danas bi komotnije popratili i te promijene životinjskih imena, ležerno jazvačevo ispijanje whiskey-e (tad je to piće bilo na cijeni, vrlo in) da, usitinu, nismo ostvarili proročanstvo od dvjesto bogatih obitelji, gubitak srednje klase, siromašni hodaju po ulicama. Nezadovoljni i ratni profiteri, branitelje neću trpati u isti koš. Kod nas u kazalištima, čak je i publika često podijeljena na lijevu i desnu stranu. Svi volimo centralna mjesta. Osjetilo se to i večeras, malo se smijala jedna strana, malo druga. Spominjane ličnosti su bile javne osobe iz visokih političkih krugova pa tko zna, možda je pored mene bio i pokoji Kum. Osim onog dijela sa izvornim Sekama iz osamdesetih tj. Kako je P* nekad bila velika u odnosu na današnju Clark Gable verziju. Na to su svi umirali od smijeha, seksizam uvijek pali. Mi Hrvati. Oni koji su ikada uspjeli pogledati koju londonsku predstavu ili otići u njihovo satiričko kazalište, znaju kako se publika ponaša. Aktivno sudjeluju. Naši i dalje šute. Prvi puta sam osjetila smrdanost CRO mentaliteta jer nisam znala što napraviti kada su se ljudi okolo mene ustajali i plesali, bez pardona. Kompleksi i malograđanština i u mojim nogama. Čak se, ne smijemo, ni forama koje su iz naše proizvodnje. Deklaracija je uredno izvješena. Made in Croatia. Šta ćemo, kad resurse imamo, kvalitetni materijal koji traje više od dvadeset godina. Svjetska tržišta proizvode petogodišnja izdanja, zbog većeg obrtaja. Onome što je drugima smiješno, nama postala prva ironija. Na poziv glumaca, nitko ne može glasno reći - nismo u Banani već u K*cu. Odavno. Hamleta u sela Mrduša Donja, doduše, ne u režiji Vinka Brešana, prije nekoliko godina sam gledala u požeškom kazalištu. Kako je to manji grad, svega tridesetak tisuća stanovnika, u kazalište tog tipa, stanu - samo Jedni. Mali broj mjesta - drugi Igrači. I to je bio jedan od razloga za Jazavca. Hamleta sam gledala. Kako se dogodila zamjena predstava, neki nisu željeli ići na ovu. Vjerovatno sa nekim razlogom; ta, svi smo skoro rodbina. Dobila, stoga, centralno mjesto. Dozvola za smijeh. Zamjena predstava mi godila, Satira i dalje ostala.

- 00:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #

23.10.2014., četvrtak

Krojači sudbina

Svatko se bar jednom upitao: - Koliko, zapravo, vrijedim? Ponekada ste si davali odgovore koji nisu poboljšavali vaša opća stanja, a nekada ste si malo i `dizali perje`. Ukoliko želite saznati pravi i objektivni odgovor nezavisne osobe, posjetite jedan od naših butika u Ilici. Sigurna sam kako će pitanje sa početka biti jasnije i dobiti ćete vrlo jasan i nedvosmislen odgovor :- Ništa, Nula, Zero. Prevedeno na više jezika jer veličine su isto tako složene po tržištima, ne po potrošačima. Nema logike, ali tako je već sto godina. Ulaskom u dućan, odmjereni još na vratima, osim opsega, visine i težina pomno oko prodavačice mjeri i debljinu vašeg novčanika. Niste li umarkirani, nafrzirani, napirlitani… i ne pripadate nekom poznatijem licu bilo sa telke ili lokalnih novina, već ste pali u B kategoriju kupca. Nadalje, ležerni look, casual odjeveni – C liga. Dvije velike torbe, zapušten izgled srednjovječne žene – totalni out, crna lista – NE kupaca. U prvoj A varijanti nazvani ste gospođom, teško rješiva situacija puhanja za vratom na svaki vaš pokret bez obzira što `samo gledate` i gotovo sigurno ništa ne kupujete - vrijedni ste pažnje. Odjeveni naj-haj – laka meta i naporan shopping dan, što zbog ulagivanja, što zbog visokih peta u kojim od jutra cupkate guleći za egzistenciju. Ako ste previše `komotni` - pažnju ne dobivate, osim uljudnog – dobar dan, možete mirno kupovati. Uznemiri vas, eventualno, nervozno slaganje prodavačice vaših razgledanih komada čime vam sigurno daje do znanje – `produži dalje, ionako, ništa od tvog gledanja`. S te strane ste mirni, ali, ukoliko, imate neka pitanja, problem je što ih teško dobijete ili su često krivi odgovori te svakako morate biti vješti u pronalaženju veličina i poznavanju tkanina. Na pitanje da li je i ovo `Croata`, uredno odgovaraju: - pa naravno; no ubrzo vidite kako je to neka turska robna marka marama, strpljivo raširite sve po redu…odaberete dva najskuplja modela. Naglo sabiranje od šoka sakrivaju nešto ljubaznijim pitanjem o pakiranju u poklon vrećice. Ovo je prva spoznaja o moći novca i vlastite vrijednosti. Sjetim se svojih dana u jednom osječkom butiku, već sa diplomom u džepu (nisam zbog toga prosvjedovala tek okolnosti su bile takve, iako sam godinu dana bila prodavačica). Prodavala bi ne praveći razliku; nije bilo grupa, podjela, podskupova. Svakoga bih ljubazno pozdravila, dala mu da dođe do zraka, sramežljive uputila, nesigurne ohrabrila – `baš vam dobro stoje rifle` (lege još traperice nazivaju riflama) ili preporučila model koji bi bolje odgovarao. Gazda je bio zadovoljan jer prodaja mu čak i porasla. Jedna sam od rijetkih, koja je na dnevnoj razini provjeravala stanje robe te sam znala koliko imam čega u svakom trenutku. Jednog dana vidim – nedostaju muške hlače. Nije mi bilo drago, prevrtih u mislima kupce, goste nenamjernike, nitko mi nije odavao dojam tata. Rekoh sebi: - `nadoknaditi ću štetu`. Kupce nisam doživljavala kao lopove već sa punim povjerenjem nudila im bolji izgled, šetnje u novim komadima, možda majice za neke prve i nove susrete… Zasigurno sam, izdvojeni slučaj, jer čovjek se navečer, nakon mog izdvajanja novaca za hlače, vratio i rekao: - `Oprostite, uzeo sam hlače, nisu moje.` To je bila jedna od mojih prvih pobjeda čovjeka nad njegovim slabostima. I dalje ih usmjeravam - vrate stvari koje vam ne pripadaju. Možda ih u isto vrijeme netko drugi mora platiti. Jedan siromašni đak, majka bolesnog djeteta, ujak samac… Narod uvijek sve plaća. Bezuspješno se još neko vrijeme javljala na natječaje, testiranje, prvi, drugi krug, nekako, uvijek među troje…onda odlučila odseliti u drugi grad. Danas je razlika što mladi promijene i zemlju. Iskustvo prodavača iz studentskih dana, police trgovačkih centara, načini rada - bilo je dragocjeno i narednih godina. Sva prethodna su me naučila kako vrijednost one žene sa dvije teške torbe, može biti trenutak odmora među tuđim stvarima, zamišljanje u ulozi zanosne zavodnice u novoj haljini, umjesto, dodijeljene uloge tužne kućanice u krivoj režiji osrednjeg partnera. Tih pet minuta, nakvarcana dizel butikašica, koju ste prekinuli u pušenju ispred dućana i `hvatanju` frajera, teško može shvatiti. Ako se i dalje pitate: - koliko vrijedite; Odgovor je i suviše lak: - za mnoge ste potpuno i totalno bezvrijedni šetač koji dođe u trgovinu kupovati Maglu. Nisu u toj magli prepoznali Snove. Njima smo bezvrijedni; tek stvari. Predmet smo kupovine onih sa dubljim džepom. Razmislite samo po kojoj cijeni. Kolekcionari duša još su na snazi. Krojači sudbina.

- 22:41 - Komentari (16) - Isprintaj - #

17.10.2014., petak

Stojim Pravo gotovo Usparavno

Slomili su mi kičmu. Par brzih zahvata i pucaju pršljenovi. Kiropraktika je dobra, samo ponekad nije lako izdržati. Poslije su, kažu, bolovi i veći, ali odlučila sam još neko vrijeme sve skupa istrpjeti. Na ramenima nosim težak teret, godinama vučem, ali tovari poput mene to mogu. Bar se tako tješim. Neki su lakši od drugih, dok određene nosim dok mi koljena klecaju. Radije se prisjećam njihovih klecanja iz nekih drugih razloga. Moja sjećanja nisu relevantna ukoliko nisu udružena. Potrebne su najmanje dvije osobe za realizaciju Ideje, jedna može pokrenuti Iskru, ali za veliki Plamen potreban je Vjetar. Gasi se i odveć brzo. Kako ne bi mislili da je sve kod mene preneseno, uistinu sam bila na štimanju kičme. Dobro mi dođe vratiti ju na staro mjesto. Ispravljena leđa, glava dignuta dovoljno visoko, čvrst pogled ispred sebe, jamči za dobro putovanje još neko vrijeme. Pala još nisam. Ni neću. Ispraviti ću i ovaj puta leđa jer sagnuta ne mogu… To je ipak opis za druge oblike. Mekušci su posvuda. Nemojte se bojati. Strah je unaprijed izgubljena bitka. Naoružajte se samo Strpljenjem. Vrijeme sve poravna. Put ispravnosti jedino je što valja. Ta pogledajte ih, tko su Oni? Ljudi bez stida i morala. Zatim se okrenite i vidite kako nitko ne stoji Iza vas, onaj koji vas bodri je uvijek rame uz rame…i u bitkama ravnopravan. Ukoliko i On izostane, može se i mora Sam. Pa ni to nije loše, bolje u društvu sa jednim koji kroči naprijed, nego sa deset koji vas unatrag vuku. Pucala mi je kralježnica, vrat me boli jer ne dozvolih zaokretanje šije. Mislim kako će i to proći. Proljeće obično pokreće neke nove priče. Ova se ne saginje više.

- 19:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.10.2014., nedjelja

Dan po dan - prođe tjedan

Postoje dani koji po ničemu nisu slični. Zapravo, svi su na neki način različiti, iako, često kažem; Svi su isti. Neke samo nazivamo - Promašenim, druge pak - Posebnim. Uspoređujući jedne i druge, uvijek ćemo se lakše složiti oko onih Mašenih. Znam se našaliti na svoj račun pa reći da me Roda trebala katapultirati samo nešto sjevernije - ne znači; kako bi bilo onih boljih, možda tek bezbrižniji koji… Ali, zlu ne trebalo: - „Teta Malena, drž´ se dužine, ali molim te; sjevernije 48°12´ geografske širine. Ne moraš pri tome žuriti, jer za razliku od ostale Vrste tebe tvoj Klepetan čeka. I to svake godine…“ Uljepšavamo ih različitim obljetnicama, rođendanima, svetcima, kirvajima…dodajemo im posebna značenja kako bi nam bili još shebaniji jer umjesto jedne vrste kolača, pečemo pet i sve to vrtimo u krug dan po dan i prođe godina…dok jednom nekome ne pukne Film. Obično ženi, koja skupi prnje i reče: - od danas nema ni svetka ni petka, danas su svi dani; Moji. Onda sva rodbina žaluje, križajući se u čudu, zapravo, radi se o sebičnom brisanju tek par zajedničkih fešti iz kalendara priljepljenog na kuhinji - sigurno jednog dobrog ručka nema više. Iako, u cijeloj priči, klopu ne treba podcjenjivati. Sinoć se nasmijah gledajući Ritinu školu u Vidri, mlada frizerka poželjela naučiti znanje…na kraju lijepo zaključila, zašto nema priručnika uz znanje koje je, prav za prav rečeno; bezvrijedno…bez svega ostaloga. Kimnuh joj potvrdno. Ona je to shvatila puno prije. Kompromisa radi, nešto prije, pogledah i Povratak u Oz, dječije filmove redovno pratim, lijepe su slike, dobra glazba, a i Limenko reče: - "Najgore je kad te vlastito srce lupa." Ni ti mali crtani likovi, nije baš da ne znaju, što na kraju smrda i teške oklope. Mama peče štrudle sa jabukama, miriši cimet sve do Zagreba…kao i tek uzavrelo mlado vino. Intenzivnije osjetim miris doma kad promatraš iz sigurne daljine. Ovi dani su ponešto i ljepši pod uvjetom da si se slojevito obukao, jer izlaskom iz kuće, toplinski udar te može trajno zderati. Ali lijepo je…nakon kiše dođe sunce. Zakasnilo nam je i ono ove godine. Svi usjevi odavno su izgubili šansu za pravu berbu, gledajući njive iz ove perspektive, još su vidljiviji tragovi šteta. Tko zna - možda može biti i gore. Rekli su mi, samo nek´ Rat prođe...kako su nas samo prevarili. Svi. Bitke ne prestaju. Nismo ni mi izdržali poplave. Slomili smo se ove godine. Referendumi, izbori, bahaćenje, dualnost u svemu…dani bez perspektive. Nemirni sni. Besmisleni dani. E da, bio bi red i pohvaliti se nečim dobrim. Krenuli su moji dobitci; Jedan moralni. Jedan materijalni. Jedan poslovni. Dakle, matematički gledano: 1 x 1 x 1 x 0 = 0 Tjedni završetak je još uvijek u plusu. Pozitivna Nula. Kad bi barem taj Jedan posebni dan smekšao tvrda srca, zaželio Onu želju koja ima smisla. Mogla bi to tada biti i jedna čist´ solidna jedinica. Dani ko´ dani nikamo ne žure, slabo pamte samo dobre stvari… Danas je nedjelja, dan sedmi, kraj tjednog stvaranja. Od sutra, brojim ispočetka…Nadam se kako ću pribrojiti i nešto vrijedno, uff, kud´ Nadu sad spomenuh na samom kraju, pa znamo kako Gospođa i nije neka Fina…

- 17:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.