„Prije nekih pola milijuna godina, negdje na južnoj zemljinoj polutci, živjeli su crveni ljudi na crvenoj zemlji bez ploda, poharanoj toplim ljetom.
Narod se prehranjivao od ulovljene ribe iz obližnje rijeke i nekoliko zalutalih životinja.
Bobice odavno nisu vidjeli. Suha zemlja više ništa nije imala za dati.
Tu noć, zvijezde su se složile u znaku velikih kola i iskusniji u plemenu su čudno pogledavali u nebo kada se isto zatvorilo. Počela je kiša.
Rodila se djevojčica. Nazvaše je „Ona koja je došla sa kišom“.
Izmjenjivale su se godine i godine dok kiše opet nisu stale. Plesali su uz zvukove bubnja po toploj prašini i tapkajući barama koje su kratko ostajale na površini, otrgnute od hlapljive zemlje.
Večeri su provodili učeći, to nije bilo obično učenje. Sjedeći u krugu, mudraci su usmenom predajom prenosili znanje prepoznavajući učenike koji su spremni.
"Ona koja je došla sa kišom", slušala je samo vjetar i gledala odsutno u daljinu, priče ju nisu zanimale. Nitko joj to nije zamjerao, donijela im je kišu, sa njom i hranu.
Učitelj je znao kako njen duh samo spava, ali da u isto vrijeme, pomno sve i "piše".
Jednog dana došli su Drugi, zbog zemlje. Otrgnuta iz krila majke, odvedena je zauvijek. Osakaćena i osramoćena.
Više nije pronašla stazu sreće. Njen duh i dalje nemirno luta obalom rijeke tražeći put natrag…ka kući…“
Opet je stiglo njeno vrijeme. Vrijeme kiša.
Često sam znala pročitati kako su četrdesete najgluplje godine, prestar si za pobunu, a premlad za kraj.
Za jednu ženu, ovo su najbolje godine. Više ti se nigdje ne žuri, nisi u kasnim dvadesetima pa da se moraš udati, roditi djecu.
Koliko krivih savjeta za jedan život. Imam vremena za sve.
Tek sam na pola puta.
Iako, da smrt sutra krene po mene, rekla bih joj: -„Dobrodošla“. Jer život i nije neka bajka.
Rođendani me nikada nisu radovali, ne zbog godina i starosti već zbog spoznaje koliko sam ih prošla.
Moji duhovni prijatelji na to bi mi rekli: „Stara duša“.
Ne želim vas zamarati filozofijom života, ni davnim indijanskim običajima, večerima provedenim uz vatru iz kamina i onu pravu, koja dolazi iznutra.
Želim samo taknuti svakog od vas i probuditi nešto…možda će to biti i uspavana zvijer koja će me na kraju progutati, možda i neki topli osjećaj ili riječ koja će se aktivirati u trenutku najveće potrebe.
Svi djelujemo, uloge su, rođenjem, podijeljene. Postanimo bolji ljudi.
Ja sam i Ona sa „Perom“ i „Ona koja je došla sa kišom“.
Davno prije sam znala za moje prijateljice „Riječi“, nitko ni na faksu nije mogao pisati bolje referate, makar se radilo tek suhoparnom gradivu, začinila sam ga sa puno ČŽŠSĐDž koje ovaj jezik nosi. Letjela su kod mene uvijek slova, a ne samo to, često; čaše i tanjuri…
Željela sam upisati žurnalistiku, nikad nisam ni sumnjala u uspješnost sebe u toj profesiji.
Uspjeh ili neuspjeh stvar je izbora i afiniteta, manje slučajnosti i sreće.
Pokojni stric me je odgovorio rekavši: uvijek stigneš biti novinarka, daj, završi nešto konkretno, uostalom, kao najstarija od nas sedmero, morala sam voditi brigu o svima. On je tada vodio veliku firmu sa preko 2000 ljudi i brinuo za bratovu djecu. Danas nema te firme, nema ni njega, otišao je sa 44, tata tek sa 34. Prerano su „izgorili“ za ljude koji nisu vrijedni njihovih života.
Neću ponoviti istu grešku.
Nisam upisala novinarstvo, iz drugog razloga, jer uvijek moram po svome… Novinari su kritični, cinični, zajedljivi, površni i što je najbitnije, djeluju nakon nekog događaja ili pojave. Post scriptum, to nije moja rola. Nazivam ih lešinarima.
Prošli smo vrijeme i rata i prve ljubavi.
Vjerojatno danas negdje čuči iza ovih lažnih profila jer tvrdi da još me voli.
Bio je moja prva velika ljubav, za mene je to tada bila svetinja.
Slijedi uobičajena priča, otišao je za drugom; bila je plava i imala velike sise.
Od tada, više na sise ne gledam isto.
Prolaze i dalje godine, stigle su i četrdesete.
Nigdje ne žurim. Udati se više neću.
Prekrasna djevojčica, moja najbolja mala prijateljica, osoba je na koju ću prenijeti sve svoje strasti, one prema životu, prema ljudima koje razumijem i volim, unatoč, njihovim slabostima i grijesima.
Ispraviti ćemo ih zajedno, jednu po jednu.
Nikada više ispravaka ne ide odjednom, tako ni dvije jedinice ne mogu popraviti u istom danu.
Ispričavam se i onima koje sam nehotice povrijedila i molim za oprost.
Žao mi je što neke nisam na vrijeme zgazila.
Ponekad štetočinama ne smiješ dozvoliti puno kretanja jer ugrožavaju ostalu Vrstu, ali svejedno, i njih volim.
Jer i kad gazim, radim to nježno.
Čekam opet svoju kišu i svoje sunce.
Vatru života.
|
